Grad i njegovo kazalište

Uvjeriti se u svrhu kazališne predstave može biti lakše nego povjerovati u ono što se na sceni upravo zbilo. Kazališta, institucionalna, ali sve više i ona nezavisna, oblikuju, metajezikom raznih prijavnih obrazaca, programsku definiciju. Dječje kazalište radit će ono što „prolazi“ kod dječje publike. Drugi će se „baciti“ na mjuzikle, treći pak na komedije, četvrti na hinjenu aktualnost i navodnu beskompromisnost. Rutinu, jednom kad je stvorena, treba samo održavati. Nije ni to sasvim jednostavno, ishod je i dalje neizvjestan. A kazalište se može, makar i u samoskučenim prilikama, razvijati. Takvo kazalište ipak ostaje u domeni estetskog. No, ono, a taj slučaj je tegobniji od upravo opisanih, može imati i drugu svrhu. Reprezentativnog objekta.

Gradska kazališna kuća Bjelovar, smještena u obnovljenu sinagogu kojom upravlja ustanova nazvana Kulturni i multimedijski centar čija je djelatnost šira od kazališne, svakako je vizualno zanimljiva građevina. Odnedavno, funkcionirajući kao kazališna kuća (izvedbeni prostor sa zaposlenom tehnikom i administracijom, ali bez stalnih članova glumačkog ansambla), zasigurno ostvaruje i važnu ulogu u zajednici. Nije Bjelovar grad bez kazališne tradicije. No ovakav prostor daje tom životu posve drukčiji poticaj. Bjelovarčani su naumili u kazališnoj kući s jedne strane ostvarivati gostovanja, dok su s druge krenuli u vlastite produkcije. Prva (ostvarena u svibnju 2024) bila je Čaruga, kultna drama Ivana Kušana u režiji Ivice Buljana. Raskošno najavljivan, taj se, formalno uspješan (ta ipak se premijera dogodila) pokušaj obnavljanja institucionalne kazališne scene u Bjelovaru uvelike pokazao estetski nedorečenim, ostajući u registrima koji su slabo komunicirali s kontekstom i djelovali izgubljeno u značenjskim artikulacijama, a zamorno u mizanscenskim i glumačkim naglascima. Za novi pokušaj, drugu vlastitu produkciju, bjelovarsko je kazalište odabralo Staklenu menažeriju, tekst klasika američke drame Tennesseeja Williamsa.

Staklena menažerija smještena je u stan obitelji Wingfield, majke i udovice Amande, sina i brata Toma, radnika u skladištu te kćeri i sestre Laure, povučene djevojke s tjelesnom manom / Snimio Delimir Hrestak

Smještena u stan obitelji Wingfield, majke i udovice Amande, sina i brata Toma, radnika u skladištu, te kćeri i sestre Laure, povučene djevojke s tjelesnom manom (jednom „krivom“ nogom), čija je jedina životna radost staklena menažerija, zbirka krhkih životinjskih figurica kojima posvećuje svu svoju pažnju, ova je drama istovremeno naturalistička socijalna studija i ekspresionistička karakterna freska. Staklena menažerija kulminira u trenutku kada na večeru dolazi Jim, Tomov radni kolega, pozvan kako bi se pokušao ostvariti Amandin naum o Laurinoj udaji. Lom figurice jednoroga tada postaje sinegdoha, metaforičko podcrtavanje skršenih iluzija, osobnih, ali i onih utemeljenih na hipokritičkim vrijednostima zajednice.

I što se od takvog, univerzalnog, nadasve vješto napisanog komada ostvaruje u režiji Dore Ruždjak Podolski te dramaturgiji Marijane Fumić? Dramaturški, gotovo integralna izvedba teksta, dvoipolsatnog trajanja, što je omogućilo da se izrazi vještina Williamsova pisma, no bez postavljanja ikakve suvisle naznake kontekstualizacije. Režijski? Rješenja nisu uvredljiva, no mizanscena djeluje vrlo tromo, a ideje koje bi nadilazile puko postavljanje teško je razaznati, ako ih uopće i ima. Vizualno? Predstava neinventivne i utilitarne scenografije (Lovro Ivančić) čiji su glavni element stolice, rutinskih stiliziranih kostima (Iva Šimunović Lisak) te ugodne, no ničim pamtljive glazbe (Stanislav Kovačić).

Iako je lokalnoj publici zasigurno drago da dvije od četiri uloge u komadu nose Erna Rudnički (Laura) i Antonio Jakupčević (Jim), koji su podrijetlom iz Bjelovara, ni glumački se predstava nije osobito iskazala. Tako Marija Škaričić kao Amanda (glumici je to povratak na kazališnu scenu nakon više godina, iako je kontinuirano angažirana i na filmu i kao profesorica na zagrebačkoj ADU) igra posve izvana te se u njezinoj interpretaciji ne očitava mnogo od psihološkog nijansiranja lika. Laura Erne Rudnički nešto je složenija karakterno, no pada na sasvim zanatskim detaljima poput scenskog govora, pokreta ili baratanja imaginarnim predmetima. Kristijan Petelin Toma oblikuje s mnogo manje žara i svojstava nego što taj lik zaslužuje te je najbolji u okvirnim, pripovjedačkim segmentima. Antonio Jakupčević korektno je uprizorio Jima, postigavši i (jedini) određene pomake u razobličavanju njegove neiskrenosti, ključne za rasplet komada.

Otvoriti kazalište (dobro, kazališnu kuću) i u njoj upogoniti program koji će iznjedriti dvije premijere u dvije godine, uz redoviti reprizni program i druge djelatnosti ustanove, bez sumnje je složen produkcijski zadatak. U tom je smislu projekt Gradske kazališne kuće Bjelovar uspio. No, nakon druge premijere ostaje dojam kako su joj, barem zasad i što se tiče vlastitog programa, „misija i vizija“, rečeno novogovorom svojstvenim programskim definicijama iz prvog odlomka, više reprezentativne, a mnogo manje zaista umjetničke. Za nadati se da neće tako ostati i s trećom, četvrtom…